Zamijenila Melbourne selom kod Dervente i danas uređuje tuđa imanja
Agronomka Dragana Duvnjak Krndija (31) ima više posla nego ruku, iako su joj govorili da je ideja luda.
Sigurno znaš nekoga ko ovako provodi godišnji odmor. Možda si to i ti.
Dođeš kući na dvije sedmice. Prvi dani odu na plaćanje poreza i računa, a ostatak na košenje i uređivanje dvorišta koje je cijelu godinu raslo bez tebe. I onda, na odlasku, ista rečenica:
„Ništa nisam odmarao ili odmarala.“
Dragana Duvnjak Krndija tu rečenicu godinama sluša od rodbine, komšija i drugova koji žive vani. Tako ide svake godine, u krug. Dok joj se jednog dana nije upalila sijalica:
„Zašto ljudi kad dođu na odmor ne mogu da uživaju u svom imanju? Neko će prije njih sve to srediti.“
Iz tog pitanja nastao je posao. Ali to se nije desilo ni odmah ni lako.
Iz Melbournea u selo kod Dervente
Dragana je agronomka i s poljoprivredom je, kako kaže, vezana od malena. Ipak, kao i mnogi mladi, jedno vrijeme je vjerovala da je negdje vani sve bolje. Otišla je u Australiju i živjela i radila u Melbourneu.
„Sve mi je tamo bilo poprilično pristupačno, ali nisam se duhovno osjećala kako treba“, kaže.
Vratila se prvo u Derventu, a onda u selo Osojce. Tu danas odgaja dijete i vodi svoje poljoprivredno gazdinstvo s organskom proizvodnjom čajeva, šipka i jabuka. Za tu proizvodnju je ranije već dobila podršku Fondacije Mozaik.
„A ko će to tebi koristiti?“
Nova ideja bila je da u okviru svog gazdinstva pokrene uslugu uređenja imanja za ljude koji žive daleko. Okolina ju je, kaže, u tome sputavala. Ljudi nisu vjerovali da će iko preko interneta naručiti uslugu i nekome prepustiti brigu o svom imanju.
Neki su govorili da je ideja luda, jer ko će bolje paziti imanje od vlasnika ili komšije. Dragana priznaje da je i sama jedno vrijeme mislila da od toga neće biti ništa.
Zato, kad priča o podršci koju je dobila kroz Mozaik plavi grant, ne počinje od novca.
„Nama je bilo drago da nas neko čuje“, kaže. Na prvo mjesto stavlja to što ju je neko, u ovom slučaju Mozaik, pogurao baš kad je pomislila da odustane. Novac dolazi tek poslije.
„Uvijek jedno drugo vuče. Trebaju se te kockice spojiti u mozaiku.“
Zavičaj
Novcem iz granta pokrenula je web stranicu – zazavicaj.com na kojoj ljudi, ma gdje živjeli, mogu opisati šta im treba i poslati upit. Kupila je kosilice, trimere i ostalu opremu za uređenje zemljišta, a uz to i dron.
Pokazalo se da je baš dron bio pun pogodak. Prije su sve morali obići i pregledati na licu mjesta. „Sad kad upalimo dron, brzo vidimo šta treba odraditi“, kaže Dragana.
Vlasnici koji to žele dobiju i snimak svog imanja prije i poslije uređenja.
Uz grant je dobila i obuku od iskusnih poslovnih mentora. Naučila je kako se razgovara s klijentima kad se ugovara posao, a najveća lekcija bila je cijena. Mislila je da su joj cijene previsoke za tržište kod nas, a mentori su joj objasnili da viša cijena znači i viši kvalitet i da svaka usluga ima svog kupca.
„Naučili smo da cijenu lako možete oboriti, a teško je možete povisiti“, kaže. To joj je dalo samopouzdanje da stoji iza svoje cijene.
Plaća samo zadovoljan klijent
Prvi razgovor s klijentom je besplatan. Kad se dogovore, ekipa izlazi s dronom, snima stanje i predlaže šta će tačno uraditi. Račun dolazi tek kad je posao gotov.
„Niko ne treba platiti ako nije zadovoljan“, kaže Dragana. Do sada se nije desilo da neko ne plati. Njen moto je jednostavan: „Odradiš kao da sebi radiš i onda nemaš ni problema.“
Mislila je da će klijente dovesti društvene mreže, ali najbolje radi preporuka. Kad urede nečije dvorište, komšija vidi i pita: „Aha, ko vam je to radio?“ Među našim ljudima vani priča se širi u udruženjima i na okupljanjima.
Danas imaju više posla, pa time i bolju zaradu, a s novom opremom rade i poslove koje ranije nisu mogli. Posla je toliko da neke narudžbe moraju odbiti, jer je teško naći pouzdane ljude za fizički rad. To im je danas najveći izazov.
Od početka projekta uredili su ili bili angažovani kroz savjetovanje za 31 klijenta. Od toga 19 su vlasnici koji žive u inostranstvu, a 12 su ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini.
I danas ima onih koji misle da je ideja luda, ali su, kaže Dragana, u manjini.
Više od pokošene trave
Dragana ne staje na košenju. Kad vidi njivu koja propada, kao agronomka predloži šta bi se tu moglo uraditi, recimo voćnjak za porodicu. Nekoliko vlasnika je tako odlučilo podići svoj mali voćnjak.
„Jedno drvo više posađeno, to je po meni veliki uspjeh“, kaže.
Posao je od početka zamišljen kao prvi korak prije povratka. Kad čovjek na imanju ima nešto svoje, voćnjak, livadu ili par životinja, ima razlog da ga zanima šta se tamo dešava i da češće dolazi. Neki vlasnici, kaže Dragana, na taj način pripremaju teren za povratak.
Sezonski posao kod nje najčešće dobiju srednjoškolci i studenti. Dragana se sjeća kako joj je u srednjoj školi trebao džeparac i želi da mladi vide da poljoprivreda nije samo na papiru.
Šta dalje
Ideja ima više nego vremena. Sljedeće godine želi organizovati dan otvorenih vrata za učenike srednje poljoprivredne škole. Razmišlja i o kursu orezivanja voća, pola online i pola na terenu, koji bi za mlade bez novca bio besplatan.
Treba li joj još podrške? Kaže da svaka pomoć dobro dođe i da ne želi glumiti lažnu skromnost. Ali onda dodaje nešto što se rijetko čuje:
„Ja znam da su sredstva kod svih ograničena. Za sada nama ne treba podrška. Ja bih da pružimo priliku i nekim drugim kolegama.“
Sljedeća luda ideja
Za svakoga ko nosi ideju u glavi Dragana ima jedan savjet: ne čekaj pravu priliku, jer ako je čekaš, nikad neće doći.
„Ako ne pokušaš, ne znaš šta bi mogao ostvariti.“
Zna i koliko je ponekad malo potrebno za početak: „Ne moraju to biti hiljade i hiljade. Nekom je potrebno malo da se zakoluta to kolo.“
Tvoja donacija pomaže da i druge ideje, poput Draganine, dobiju priliku. Svaka marka koju doniraš ide direktno u programe i aktivnosti. Na administraciju ne ide ništa.
Naše administrativne i operativne troškove pokrivamo podrškom strateških partnera, razvojnih organizacija, te vlastitim komercijalnim prihodima.
Podrži uspješne priče koje grade našu domovinu.